niedziela, 30 grudnia 2012

JASNA


Priča iz ciklusa PORTRETI
JASNA

Gledala je oko sebe pomalo zbunjeno. Tad je osetila umor. Ne fizički već onaj umor koji nose na leđima svi oni kojima nije stran osećaj odgovornosti za ceo svet. Prošlo joj je kroz glavu da joj je duša umorna, da joj je upravo ponestalo snage za dalju borbu, pa čak i koračanje koje donosi napredak i promenu. Osetila je još nešto. No ovaj put se radilo o osećaju fizičke prirode. Ispod zatvorenih kapaka otele su se dve slane kapice i kližući niz obraze nalazile su sebi bolan, pekući put koji se širio ka bradi pa je... nestajao? Ne! Nije nestajao! Menjao je samo formu prelazeći od fizičkog ka apstraktnom, ne manje bolnom jer je sad od dve slane nebitne stazice na obrazima tuga pucala sitnim iglicama čije je ubode osecala svuda: u srcu, grudima, glavi, dlanovima. U tom momentu je shvatila da je pogrešno protumačila uzrok i razlog. Fizički izraz boli bio je upravo odsjaj onog što se sad dešavalo u njenoj glupoj duši, koja nikako nije htela da postane poput mnogobrojnih drugih duša: bezosećajna, hladna, pakosna, polumrtva.
Svaki treptaj oka donosio je novu slanu kapljicu.  Zatvorila je na trenutak oči jako stiskajući kapke u nadi će  je to zaštiti od osećanja koja naviru. Potom je pogledala u prozor, gde je kap vode klizila niz staklo. Jedna, druga, treća, dvanaesta, sto dvanaesta.
Kao i po njenim obrazima – isto je klizila kap vode, prva, pa odmah druga, treća, dvanaesta, sto dvanaesta. Ove kapi na njenim obrazima bile su slanog ukusa. I pekle su kao vatra. One na prozorima spirale su s prozora prljavšinu. A one na njenim obrazima? Da li su išta ispirale? Da li su išta rešavale? A možda su samo odavale njenu slabost?
Pogledala je s tugom u ogledalo. Koliko li je samo napora koštalo da savlada podrhtavanje usana! Sve češće nije umela da vlada sopstvenim emocijama. Njeni koraci su postajali sve teži, a na san je trebalo čekati sve duže i duže. Zagledala je pažljivo u ženu koja ju je posmatrala iz ogledala: u njenim očima je bilo razočarenje i sagorelost. Da li to to moguće da je to ona? Jasna? Razočarana i sagorela? Prevarena i napuštena? Prevarena od sebe, napuštena od odnog kojeg još i nije upoznala? Osećala je nemoć. Zbrku. Do te mere da ne nije znala na kom jeziku bi želela da formuliše svoje misli. Uvek je živela na granici više jezika i više kultura. Sad celoj zbrci upravo i doprinosi i činjenica da više nije sigurna na kom jeziku su njene misli preciznije, celovitije, jasnije. Očito je došlo vreme kada treba da redefiniše svoj put.  Shvatila je da već duže vreme primećuje ono što joj  ranije bilo nebitno, a ono drugo što se činilo kao neka smernica sad postaje nevažno. Volala je da posmatra ljude oko sebe. Pokušavala je da odgonetne njihovu prirodu, njihove sudbine. Pokušavala je da uhvati pogled – i ugledavši u njihovim očima prazninu, utučenost, predaju svaki put je bila podjednako zaprepašćena. Retko kad i sve ređe i ređe, viđala je oči u kojima je bio sjaj i neskrivena želja da se dodirnu zvezde.
A ona, Jasna? Pobogu, zašto govorim o sebi u trećem licu?! Zašto nemam petlju da se suočim sa sobom i otvoreno pitam: A ja?! Kakva sam ja? Koje sam prilike proćerdala?! Koga sam zgazila, a koga u svojoj sujeti nisam čak ni primetila?! Koje su moje neskrivene želje? A koje su skrivene? Kakve su moje oči? Imaju li sjaj? Kakav je? Da li odaju ono što pokušavam sakriti?
Pokušavam da spoznam sebe. Kakva sam? Je sam li samo ja ili me ima više? Skroz različitih, a ipak sličnih? U stvari ko sam ja? Zavijutak nerava ili slobodna ptica? Ja bih i dalje, uprkos svemu što me tišti da idem bosa. Htela bih da poletim visoko, visoko! Ali očigledno je moja želja za letenjem mnogo slabija od malograđanskih šablona iz kojih se ne umem isčupati!
Slegla je ramenima i poslala nonšalantan pogled onoj u ugledalu: zašto da pričam ako ti ionako sve to znaš? Iste smo: tužna, pomalo izgubljena, pomalo nesrećna bića ispod spoljne, šarene glazure, zar ne? Čemu cela ta priča kad još nismo zrele da bilo šta promenimo.
Izašla je na terasu. Podigla je lice ka nebu. Stajala je par minuta nepomično uživajući u teškim kapima kiše koje su zaposele njeno lice i vetru koji je besno mrsio njenu kosu. Suze i kapi kiše sjedinile su se u jedno i donele olakšanje umornom od letnje žege gradu i umornoj od neveselih misli duši. A kad se kiša osuši sve će doći na isto. Samo će Jasna biti opreznija dok gleda u ogledalo ne bi li ponovo presrela oči One druge – oči koje odaju njene najskrivenije tajne. Čije?


1 komentarz:

  1. Ah...

    Jasni i svima koji se u njoj prepoznaju želim da u novoj godini i zauvek slane kapi niz lice budu samo odraz radosti i sreće... suze radosnice...

    OdpowiedzUsuń